Posljedice sušne 1768. godine još su se osjećale, a graničari Ličke pukovnije su bili raspušteni svojim kućama i imanjima, kao i obično kad nije bilo prijetnje iz Osmanlijskog carstva. I zime su bile nekako čudne u to doba.
Glad se naredne godine proširila po KuK monarhiji. Ljudi u Primorju su jeli borovice i pili mlijeko, no nužda ih je nagnala prodati svoje stočno blago.
Hauptmann 1. Klasse B….ć, zapovjednik Tounjske satnije se vratio tog prohladnog dana iz Karlovca, a za njim su stigla kola sa sjemenskom biljkom pristiglom iz carskog Beča.
Marija Terezija je dekretom u svim krajevima carstva gdje slabije uspijevaju žitarice tražila da se zasadi ta biljka kako bi se smanjila glad voljenog pučanstva.
Stigao krumpir u Liku.
Pričalo se u narodu kako je još prošle godine netko negdje u Gackom polju zasadio tu novu kulturu, ali da su se neki radoznali pokajali kad su probali grm i bobice.
Bilo kako bilo, svi pripadnici Tounjske satnije posadiše u svoju zemlju ovo sjeme jer ne imahu što izgubiti, a niti nešto pametnije raditi.
Ispaćena lička zemlja kao jedva dočekala ovog gosta, obdarujući ga svim prikrivenim i potisnutim blagodatima svoje utrobe.
Svima polja rodila velike količine krumpira posebne crvenkaste kore.
Glad je ublažena, no puno je važnije da se razvila posebna ljubav između ličke zemlje i ove biljke iz Peruanskih brda koju donesoše tamo neki Španjolci.
Te jeseni stigoše naznake jače zime nego prijašnjih nekoliko godina, pa je jednom od od pripadnika ove satnije palo na pamet, da u nedostatku drugih adekvatnih plodova, proba ispeći rakiju od krumpira.
Kako se zvao i kako mu je to uspjelo, o tome postoji više legendi, a i tradicija pečenja ove jedinstvene rakije je gotovo nestala.
Šteta krumpira.
A šteta i rakije…
„Alkohol ubija... znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi. „

Autor: Golden age