Prapovijesna pustopoljina pogodna za uzgoj stoke, prilično šumovita i neprijateljski raspoložena prema svakom ljudskom biću. Osim medvjeda za koje svi znaju često nailazimo i na vuka, lisicu, lasicu, kunu, jelena, srnjaka i još mnoštvo drugih dragih životinjica koje tamo obitavaju. Posebno je bitno naglasiti da u Lici žive Ličani. Ličani su u osnovi poprilično mrka bića koja ne trpe romantiku, laka štiva a nikako sapunice.

Zamislimo samo kako izgledaju, kršni pojedinci dlakavi sa velikim brčinama i velikom šakom i čelom cipela 47. Više se bave otmjenim vještinama koje su vezane za pušku, konja, volan, kamen, trupac. Uglavnom su ljudi otvorena srca i rado uskoče u pomoć prijatelju rođaku. Najčešće pomažu kod pečenja rakije, svinjokolje i kod svadbi. Poete, umjetnici, pisci takvih tamo teško ima jer gruba okolina zatomi osjećaje.

Ne bismo gotovo mogli zamisliti kako izgleda Ličan koji piše knjigu na primjer. To je vjerojatno vrlo rijedak primjer kakav bi trebalo pomnije analizirati pa skoro kao endemičnu biljku. Takve osobe obično nisu kršne, nisu dlakavi, nemaju brčine, imaju male šake i cipelu 42. Dakle jedan čisto europski profil koji se ne uklapa u stereotip. Takve osobe jednostavno ne postoje ili je možda došlo do nagle evolucije unazad nekoliko godina koja je za rezultat dala neki poremećaj.
Ako se nekada zateknete u situaciji gdje vam je neki Ličan rekao da piše knjigu, nemojte se veseliti jer to je jednostavno nemoguće. Ako se to i dogodi književnost će dostići novu razinu.
I na kraju, zašto ne spomenuh Ličanke, pa zato što znaju udariti.
Živi bili!

Autor: Suzdržani kreativac