Putovao sam prošle godine u Liku, regiju iz koje dolazi nešto više od polovice moje obitelji. Nekoliko godina sam izbivao iz kraja koji mi nikad nije bio dom, ali na neki način vjerojatno nikad neću imati veći dom od Like. Baš kao što se uz riječ putovanje veže riječ dom, tako se uz riječ korijeni veže riječ identitet. No identitet mnogi svode na imena, prezimena, brojeve osobnih iskaznica i rodnih listova. Identitet sam po sebi nalaže poistovjećivanje određenih karakteristika i osobina sa prethodno predodređenim poimanjima ili znanjima. Ali svaki naš pokušaj, baš poput ove improvizirane definicije u potpunosti promašuje smisao i samu bit identiteta osobe. Ne mogu reći da težim pripadanju bilo kojoj kategoriji, štoviše, limitiranje percepcije prema ljudima na osnovi identiteta nikad nije polučilo pozitivnih rezultata. Međutim, duboko u našem organizmu nalazi se naš pravi identitet, naša urođena osnova.

Mnoge ličke zime klesale su kamen koji je na stotinama godina praktički slikao crte lica mojih predaka. Zemlja, bičevana hladim vjetrom, pisala je genetski kod naraštajima. Pusta polja koja su nekad hranila tisuće, još uvijek su omeđena pomalo urušenim kamenim ogradama. Hodam starim putevima kraja koji gubi svoje sinove diljem svijeta. Prolazim uskim, zavojitim cestama. Svaki od tih zavoja imao je ime, ime kojeg se još samo djedovi sjećaju. Prazna crkva omeđena grobljem koje više neće rasti, baca sjenu na staru kuću osuđenu na zaborav. Ali proći će mnoge generacije, prije no što se zaboravi okus šljiva koje je posadio moj pradjed. Smiješno, to su jedine šljive koje sam u životu mogao jesti. Za mene, to mjesto služi kao podsjetnik na ono što je život nekad bio, ali i ono život još uvijek može biti. Najveći je uspjeh kada nešto postigneš u teškim, pa čak i naizgled nemogućim uvjetima, a upravo je to bit Like. Simbioza čovjeka s prirodom je možda bila uvjetovana, ali produkt je bio život mnogo čišći od onoga što danas poistovjećujemo sa životom.

Lika je, u mnogim stvarima bila zemlja ekstrema, ali kao takva je rodila marljive i jednostavne ljude. Mentalitet je uvijek mač sa dvije oštrice, ali upravo je mentalitet krucijalan dio identiteta sa početka ove priče. Naša Lika se pretvara u mjesto uspomena koje poput vretena na tavanu stare kuće polako sazrijevaju u blago. U zemlji Vječnog Sokola vrijeme danas stoji, a budućnost se ne nazire iza crne borove šume. Kakav prikladan epilog za zemlju koja je iz ničega stvorila nešto.

Autor: Ed Hunter

Danas ljeta provodim na moru, bezbrižno uživajući u ljetnim radostima. Nekada sam ljeta provodila kod bake na selu u Lici, ponekad je bilo bezbrižno, ponekad nije.
...
Kod bake nije bilo luksuza, ali je bilo ljubavi i brige za nas, priča za laku noć. Sve su to danas sjećanja koja ne blijede. Baka je živjela od svojih ovaca i uzgoja krumpira. Kako smo brat i ja odrastali, baka je starjela pa smo joj sve više pomagali u čuvanju ovaca, što je zapravo bilo zabavno i zanimljivo jer smo dane provodili brčkajući se u rijeci i trčeći po livadama, ali nismo voljeli pomagati joj vaditi krumpire koje je ona svake godine neumorno sadila. Baka je znala da ne volimo sudjelovati u vađenju krumpira, ali se valjda nadala da ćemo to zavoljeti i jednoga dana nastaviti to čime se bavila. Pokupljivala nas je slasnim šumskim jagodama, no kako smo odrastali tako smo se i sami naučili gdje u šumi rastu jagode pa smo iz dana u dan smišljali nove načine izbjegavanja vađenja krumpira. Jednog smo dana odlučili izbjeći vađenje krumpira skrivanjem u šumi iako smo znali da u šumu ne smijemo odlaziti sami. Uživali smo u jedenju jagoda kada nas je prestrašilo šuškanje. Odjednom se preda nama pojavio mrki medvjed. Uspaničili smo, počeli bježati i vikati:''Upomoć!'' Medvjed nam se približavao i spremao se dohvatiti me njegovim opasnim šapama. Tada se pojavila baka sva zadihana i crvena koja ga je počela udarati štapom. Medvjed se tada krenuo prema baki. Ja sam ukočeno u suzama i jecajima promatrala kako baka udara medvjeda štapom, a on nju šapama. Brat se nasreću pribrao i krenuo po pomoć u selo. Baka mi je vikala da bježim, ali ja sam bila u takvom šoku da se nisam mogla micati, a od prizora koji su uslijedili izgubila sam svijest.
…
Probudio me mlaz hladne vode koji je pljuštao po mom licu. Zbunjeno sam pogledavala oko sebe. Brat me smirivao: ''Ne brini, sve je u redu. Upucali su medvjeda.''
Strah se ipak nije micao s moga lica. Znao je da se brinem za baku.
''Živa je, odveli su je u bolnicu jer je ozlijeđena, ali bit će dobro.''
…
Uskoro je počeo rat, baka se preselila k nama u grad. Njezina kuća je razrušena, ovce više nisu žive, krumpiri više ne niču na njenoj zemlji. Medvjedi još lutaju onim šumama i jedu one naše slatke jagode.

Autor: Amaterka

Čuj, zvone, veli meni Mate, a kako se to čuje?
A ono oko glave kao zoljice, vrlo velike ose, zuje meci, a moj Mate ne čuje, ne precipira, ma ništa otkada je opaljena prva topovska. Samo oči raširenih zjenica.
Eh, mislim ja sebi, Mate moj, tebi ovaj naš mali rat dođe ko najbolja droga.
Uto zazvrji poljski telefon, i čujem Mirelu kako viče: Topovi!
Eee!!!. odjednom se počne derat po dolcu: ajmo brže, puni!
A mi kopali Grgi cesticu. Od ceste u Kasumoviću, tamo s križanja prema Obućinama.
Puše buretina, jebena, proljetna, ratna. Tučem kamen sa macolom i psujem, onako ličko ratničko raspoložen.
Pogledam niz padinu, nešto mi privuklo pogled, onako gluh od bure, vidim jedan onako lijepo opisni krležijanski zemljoskok.
Pucaju po nama! vičem.
Sereš! viču oni meni.
Bura skriva zvuk.
Slijedeća je rikošetirala oko pedeset metara južnije.
Uzbunaaaaaa! derem se ja.
Pogledam na kućicu, mali veza krili rukama ko stara baba i nešto viče. Trčim koliko me noge nose.
Buretina odnosila glas nekamo u pizdu mile matere, ništa ga ne čujem. On maše ko vjetrenjača, ja trčim.
Ulećem pod sam balkon, derem se: Šta je!
Pucaju po vama, veli Vule.
Znam.

Autor: Skysleeper

Čekali su je ko ozebli sunce, godine su prolazile kroz vrijeme, a njih dvoje poput dva
napuštena potoka nadali su se roditeljstvu i u nadi dočekali svoju voljenu djevojčicu
kojoj nadjenuše ime Lika.....Stipe i Mara, prožeti nježnim brigama odgajali su je u
strepnji i ljubavi, u dramatičnosti i napetosti, kao da su slutili da će izrasti u djevojku
vilinjskih čari...
I zaista, pred njihovim očima je rasla prava ljepotica, jogunasta i ponosna, prpošna i vesela,
u oku joj se iskrila zora dok je bezbrižno trčkarala ličkim poljima, nebi li dohvatila, prve
zrake sunca....
Djevojka Lika je bila lagana poput lista što leprša nebeskim svodom, očiju boje nemirnog
vala, kose crne i svilenkaste, obraza sjajnih i ružičastih, a glas joj je odzvanjao poput jeke
dok se razlijevao između zeleno modrih ličkih brežuljaka....
Djevojka Vila, tako su je šapatom zvali da ne naruše tu ne svakidašnju ljepotu, taj drijem u
nježnoj nutrini, to sunce što se rasprostrlo po licu i modrim blistavo nježnim šarenicama...
Jednoga dana je naprosto isčezla, stopila se sa ljepotom ličkog gorja, sa krikom je zapljusnula
nebo, suzama je stvorila rijeke, kosom je ogrnula polja, usnama je obljubila brda i doline....
Nad Likom i danas oblaci kruže u obliku njenih usana, što u praskozorje nalikuju ličkom Sokolu
raširenih krila....
A Stipe i Mara, bez daha ostadoše, srca im se raspuknuše i u Slapovima plitvičkim nestadoše...
Samo se noću čuje tiha tama, treperava i nježna, lepet ptičijih krila raširenih poput prstiju
djevojke Like, što i danas maštu budi, u traženju tragova nježnih stopala, na livadi raznobojnog
cvijeća....

Autor: Crna kraljica

Prapovijesna pustopoljina pogodna za uzgoj stoke, prilično šumovita i neprijateljski raspoložena prema svakom ljudskom biću. Osim medvjeda za koje svi znaju često nailazimo i na vuka, lisicu, lasicu, kunu, jelena, srnjaka i još mnoštvo drugih dragih životinjica koje tamo obitavaju. Posebno je bitno naglasiti da u Lici žive Ličani. Ličani su u osnovi poprilično mrka bića koja ne trpe romantiku, laka štiva a nikako sapunice.

Zamislimo samo kako izgledaju, kršni pojedinci dlakavi sa velikim brčinama i velikom šakom i čelom cipela 47. Više se bave otmjenim vještinama koje su vezane za pušku, konja, volan, kamen, trupac. Uglavnom su ljudi otvorena srca i rado uskoče u pomoć prijatelju rođaku. Najčešće pomažu kod pečenja rakije, svinjokolje i kod svadbi. Poete, umjetnici, pisci takvih tamo teško ima jer gruba okolina zatomi osjećaje.

Ne bismo gotovo mogli zamisliti kako izgleda Ličan koji piše knjigu na primjer. To je vjerojatno vrlo rijedak primjer kakav bi trebalo pomnije analizirati pa skoro kao endemičnu biljku. Takve osobe obično nisu kršne, nisu dlakavi, nemaju brčine, imaju male šake i cipelu 42. Dakle jedan čisto europski profil koji se ne uklapa u stereotip. Takve osobe jednostavno ne postoje ili je možda došlo do nagle evolucije unazad nekoliko godina koja je za rezultat dala neki poremećaj.
Ako se nekada zateknete u situaciji gdje vam je neki Ličan rekao da piše knjigu, nemojte se veseliti jer to je jednostavno nemoguće. Ako se to i dogodi književnost će dostići novu razinu.
I na kraju, zašto ne spomenuh Ličanke, pa zato što znaju udariti.
Živi bili!

Autor: Suzdržani kreativac

Posljedice sušne 1768. godine još su se osjećale, a graničari Ličke pukovnije su bili raspušteni svojim kućama i imanjima, kao i obično kad nije bilo prijetnje iz Osmanlijskog carstva. I zime su bile nekako čudne u to doba.
Glad se naredne godine proširila po KuK monarhiji. Ljudi u Primorju su jeli borovice i pili mlijeko, no nužda ih je nagnala prodati svoje stočno blago.
Hauptmann 1. Klasse B….ć, zapovjednik Tounjske satnije se vratio tog prohladnog dana iz Karlovca, a za njim su stigla kola sa sjemenskom biljkom pristiglom iz carskog Beča.
Marija Terezija je dekretom u svim krajevima carstva gdje slabije uspijevaju žitarice tražila da se zasadi ta biljka kako bi se smanjila glad voljenog pučanstva.
Stigao krumpir u Liku.
Pričalo se u narodu kako je još prošle godine netko negdje u Gackom polju zasadio tu novu kulturu, ali da su se neki radoznali pokajali kad su probali grm i bobice.
Bilo kako bilo, svi pripadnici Tounjske satnije posadiše u svoju zemlju ovo sjeme jer ne imahu što izgubiti, a niti nešto pametnije raditi.
Ispaćena lička zemlja kao jedva dočekala ovog gosta, obdarujući ga svim prikrivenim i potisnutim blagodatima svoje utrobe.
Svima polja rodila velike količine krumpira posebne crvenkaste kore.
Glad je ublažena, no puno je važnije da se razvila posebna ljubav između ličke zemlje i ove biljke iz Peruanskih brda koju donesoše tamo neki Španjolci.
Te jeseni stigoše naznake jače zime nego prijašnjih nekoliko godina, pa je jednom od od pripadnika ove satnije palo na pamet, da u nedostatku drugih adekvatnih plodova, proba ispeći rakiju od krumpira.
Kako se zvao i kako mu je to uspjelo, o tome postoji više legendi, a i tradicija pečenja ove jedinstvene rakije je gotovo nestala.
Šteta krumpira.
A šteta i rakije…
„Alkohol ubija... znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi. „

Autor: Golden age

U selu se događalo nešto neobično, životinje su pobolijevale, zabrinutost je među ljudima rasla jer nisu znali što da čine. Ivu je mučila misao da bi se i njezin Lujo mogao razboljeti kao i ostale seoske životinje. Kao i drugi seljani pohitala je u crkvu, pomoliti se za svog mezimca. U crkvi je načula razgovor između župnika i jednog seljaka:
''Nešto s rijekom Likom nije u redu. To je jedino objašnjenje zašto su životinje bolesne.''

Iva požuri kući da vidi kako je njezin psić jer i on pije vodu iz rijeke. Pronašla ga je kako bezvoljno leži pred kućnim pragom što ju je zabrinulo te ga uzme u naručje i krene prema rijeci, a usput sebi nabere šumskih jagoda. Došavši do rijeke, primijeti čudnu boju i zaplače. Njezine su suze završile u rijeci koja se uznemirila što je još više prestrašilo malu Ivu. Iz rijeke se stvori silueta žene. Iva se uzmakne prestrašivši se čudne žene.
''Ne boj se, želim ti pomoći!''
''Tko si ti?''
''Ja sam vila Lika, čuvarica rijeke Like. Probudile su me tvoje suze, suze dječje tuge.''
''Vila? Prvi put vidim vilu. Rekla si da mi želiš pomoći. Što je rijeci? Zašto su životinje bolesne?''
''Rijeka Lika je zagađena i treba pronaći lik koji čuva likos. Lik treba ubaciti u rijeku pa će ona ozdraviti, a time i životinje.''

Iva ju je zbunjeno gledala pa vila nastavi: ''Dijete drago, zar ti ništa ne znaš o svom kraju? Lika je dobila ime po liku, lijeku, ali i likosu, vuku. Likos živi na Vučjaku. Odvesti ću te rijekom pa podzemnim tokom rijeke do podno Vučjaka, a dalje ćeš morati sama.''

Iva obriše suze i poljubi svog mezimca, a vila ih odnese podno Vučjaka. Na uspinjanju na vrh susretne mrku medvjedicu s bolesnim mladunčetom. Iva se sjeti da medvjedi vole jagode pa ih da medvjedici. Dok je medvjedica jela jagode Iva joj ispriča zašto je njezino mladunče bolesno i kamo je krenula. Odlučiše zajedno krenuti prema Vučjaku. Došavši do vrha, našle su se oči u oči s vukom. Vuk je skočio da ih napadne, a medvjedica mu je uzvratila. Vuk je shvatio da ne može nadvladati medvjedicu te im je predao lik.

Medvjedica i Iva krenuše natrag prema podzemnom toku rijeke te ubace lik u rijeku. Rijeka se zasjaji. Lujo i mladunče popiju vodu i ozdrave. Iz rijeke se izdigne vila Lika koja povede natrag Ivu i Luju.

Autor: Amaterka

Nisam naučila ni prva slova a već sam znala za Liku i njihove bisere. Slučajno!
Gdje sam se rodila sve je vrvilo mladošću i sirotinjom, koja se micala gdje
god je bila i najmanja šansa za neki poslić. U to vrijeme, naši kršni momci
išli su na rad u Liku, vjerojatno se radila cesta, tada o tomu nisam razmišljala.
Znam i to da su kod kuće ostajale djevojke i mlade, netom udane žene.
>Jedna od njih je bila i Marija, trudna sa svojim drugim djetetom, ali do iznad
ušiju zaljubljena u svoga Juru. Plakala Marija k'o kiša, znala je da on neće
doći do Božića, nema telefona, pisma će stizati, ali to nije dovoljno. Znam
da je on (mimo pravila tadašnjeg seoskog življenja), pred autobusom, čvrsto
zagrlio Mariju i podigao je od zemlje, na čuđenje naroda seoskog, te zapjevao
iz svih grla, prateći note gange:" Ličko, Lešće, Otočac i Brinje, Mare moja ne
zaboravi me". Otada me zaintrigirala Lika, koju sam tijekom godina upoznala,
često prolazila, posjećivala, ne upoznavši niti jednog medvjeda, ali se svaki
put podsjetim na to pjevanje svoga susjeda, dok je u duši sigurno plakao.
Zavoljela sam Liku, još više kad sam proteklih par godina bila prisiljena
koristiti usluge HZZO-a, na čelu čijeg ministarstva je opet bio Ličanin, čak
sam ga slušala i kako pjeva, pa mi je pjesmom ublažio birokratskozdravstvene
muke. Prolazimo nedavno kroz Liku i hoću ja posjetiti Gospić, hoću se
pokloniti mjestu odakle je, hoću se na licu mjesta uvjeriti kakva to mora biti
zemlja koja je iznjedrila najvećeg doktora od ženskih organa, koji je isto tako
bio i dobar ministar i nije važno ono prebrojavanje "jajašaca". Kad sam došla,
zaboravih razlog posjete, naišla sam na vanserijsku gostoljubivost, otišla
dalje do grla napunjena sirom, pršutom, a u gepek silom ugurano krompira,
i još nekih proizvoda domaćih proizvođača. Nisam zavoljela Liku ni zbog
krompira ni ministra zdravstva, kao ni veprova buta koji mi je završio u gepeku
(prtljažniku), pjesma koju sam slušala u djetinjstvu, trajno je ostala u sjećanju
i sve ove godine poticala želju za upoznavanjem ove jedinstvene regije.
Ako želite šetati šumom ili hoditi drumom, piti najčišću vodu, "divaniti" s naoko
hladnim, ali istinski srdačnim pukom, nemojte da vaš naum spriječi neki medo,
vepar ili jelen "rogonja", vjerujte, puno više imenovanih ste ostavili u svom
okruženju, ali u ljudskom obliku, idite u Liku, liči.

Autor: Malo ti, malo ja

Kalisha nije padala na kretene.
U prijevodu, to je značilo točno da je padala na njih, i to s intenzitetom i strašću profesionalnog padobranca, sa svim onim adrenalinom koji on osjeća dok se spušta prema svom cilju, nikada življi nego u tom trenutku. Jedina je razlika bila što se ona spuštala prema drugim stvarima, uzdignutim poput obeliska u Heliopolisu. Bio je to lijep život, i po svim svojim odlikama uistinu manifestacija američkog sna. Taj san se za nju manifestirao otprilike ovako:
„Držimo da su ove istine očigledne, da su svi ljudi stvoreni jednaki (neki jednakiji od drugih), da su im od Stvaratelja dana određena neporeciva Prava (za neke ipak poreciva), te da su među njima Život, Sloboda i potraga za Srećom (posljednjim bad-boy tipom u nizu).“

Jednog dana, Kalisha je zbog posla posjetila neku sitnu zemlju… H---H---Hrv--- ma kvragu i to! Zvat ćemo je „mala zemlja preko puta Italije“. I u njoj je bila još manja savezna država po imenu „Lee-cah“, a u njoj još manji grad „Gosh-peech“. Ono što joj je bilo strašno zanimljivo bio je običaj te savezne države: analno rukovanje.
Naime, jedan od njenih domaćina je tijekom večeri odlučio pokazati joj kako izgledaju društvene konvencije tih krajeva. Isprva je mislila da se šali, ali kada je njegov prst kliznuo niz njena prsa, pa stomak isklesan sportom, preko one posebne točke i onda u onu najvažniju, došlo je do događaja koji je zauvijek ušao u anale. Vrisnula je i pobjegla.

Sad da se razumijemo, analni incidenti joj nisu bili nimalo strani. Više puta je jaukala i stenjala prilikom takvih događaja, i otimala se i govorila posljednjem Alfa tipu „ne ne, ne možemo, imam dečka“, i uzbuđivalo ju je njeno površno, faux-otimanje koje nadvladava dominantan, karizmatičan muškarac. Ali u ovom slučaju, tu nije bilo ni f od faux, stvarno se otimala i nije bila nimalo napaljena. Ponekad se osoba stvarno ne želi analno rukovati, to je normalno. Ali njen domaćin to nije razumio.

I tako se Kalisha naljutila i ispričala svima o čudnom običaju iz Gosh-peec-ahh, Lee-ca.

Što je, reći će ovaj analitičar, pomalo tužno. Od svih divnih stvari o Lee-ceeh, od krumpira, planinskog zraka, snijega, medvjeda, muzeja Nikole Tesle, gostoljubivosti, domoljublja, skromnosti, kršnih muškaraca, lijepih djevojaka, kola, janjetine i gulaša od divljači, on je Liku zapamtio najviše po analnom rukovanju.

I to je stvarno tragh-eech-noh.

Autor: Igniss

Neb se ja tijo mješat u te vaše knjige.
Oko mene rastu knjige ko u priči.
Hrast, grab, bor, jela.
Meni ti je najdraža bukva, o nju mi se namiljije očešat nakon ručka.
Naš Mijo glavni, najviše voli hrast kitnjak, samo se onjeg češe.
Ali imamo ti unas i divljih krušaka, kestena, borovnica, divljih trešanja, jagoda, medvjeđeg luka.
I otom sam luku tijo pisat.
Zeko kaže da je preko pola zaštićenih hrvatskih parkova u Lici.
Pa nemožeš brate pustit da svak baulja po šumama bez pitanja.
Svijet bere i ždere i nepita čije je.

Da te nevaram, ovo mi zec piše.
On je završijo te škole štajaznam, zna gramatiku i slova.
Bio je neko vrijeme u osnovnoj školi, pa slušo nastavu.
Nešto je pameti povato u tom kavezu i naučijo pisat.
Pobjego kad su ga stavili u kupus izaškole.
Čuo u školi da je ravnatelj zaštićen ko lički medvjed, pa došo kod mene.
Ali zajebo se. U Lici medvjed nije zaštićena životinja.
Mi smo ti više ko turistički djelatnici.
Hrane nas cjelu godinu, a onda kad dođu turisti, dadnu budaletini pušku u ruke da nas 'lovi'.
Sakriju se na čeku i pucaju kad koji od nas dođe do hrane.
Poslje se fale da su lovili strašne ličke medvjede i pričaju lovačke priče.
Tako je našeg Đuru ubilo, pa stavilo ukuću u strašnoj pozi sa pandžama i zubima.
A cjela šuma zna da Đuro nije zasvog života ubijo išta veće od pčele.
Puno nas nastrada kad idemo preko ceste i pruge dok tražimo brlog.
A odkad se ova mlađarija navikla na fastfud iz kontejnera, odlaze u grad i nevraćaju se.
Kažem ja svom zeki pisaru da je otišo kod vuka bolje bi prošo.
Al zeko nevoli s vukovima imat posla, kaže da su to političari.

Tijo sam ti samo reć da lički medvjed i hrvatski čovjek sve više liče.
Tri mjeseca turizma znače nam život ili smrt.
Sve više jedemo smeće.
Mladi nam odlaze.
Ceste nas skupo koštaju.
Kopamo po kontejnerima.
Živimo u uvjerenju da smo zaštićeni.
Šutimo ko Đuro preparirani.

Stara lička poslovica kaže "Kad sretneš medvjeda, popričaj s njime"
Pa reko, eto .. popričajmo...

Autor: ToxFox

Prije dosta godina naše se malo misto pobratimilo sa najbližim ličkim gradićem, a jedna je rodjakinja sa mamine strane bratimljenje shvatila pomalo incestuozno.
I evo ti čudnog svata u obitelji, kojega je vrlo lako determinirati.

Što god da tom ličkom vragu ponudiš za pojest ili popit, sve je to »dobro i fino, ali kod nas u Lici…«.

E da, kod vas u Liki krava kad prne iz dupeta ispade Milka čokolada od domaćeg mlijeka, još ju svizac zavije. Lička posla.

A onda smo jednog dana otišli u obećanu zemlju na pir.
Skoro pali u nesvjest od tri kruga oko našeg malog mista, malom cestom do Nedodjije, pa onda udri još tri kruga oko sela. Sve mašući zastavama, slušajući pjesme o Juri i Bobanu, dok stara moli starog da ne pizdi i ne dela joj neugodnosti, nek pivaju i vrag in sriću zel i Juri i Bobanu i nima veze da su naši bili partizani, i da je ded živ prvi bi ih poslal u lički kurac, ali sejedno tiho budi.

Dok su mladi i njegovi rodbina išli kod nas "po mladu", ovi koji su gore ostali peć janjce, napili se ko majke i popili sve od aperitiva što je čekalo goste, tako da je mater od mladog, za zagrijavanje, trčala po selu posudjivat rakiju.
Kako su se nalokali, tri su janjca spalili.

Dva janjca koja nisu sjebali, podijelili su po selu i okolici, onima koji nisu ni bili pozvani na svadbu.
Svatovi gladni, žedni i umorni, nema jela ni pića, cijela strka nastala.
Kum je nestao na par sati tražit koja trgovina još radi u krugu od 100 km, buduću su pijandure i sav sir, pršut i kolače potamanili.

Stari je pod gasom od susjedine rakije samo ponavljao : »Lička posla, rekal san van ja, lička posla!«, dok ga je mama šutala što nogom u koljeno, što laktom u rebra, uz »Muči!« onako kroz zube.
I dobijemo oko deset navečer jelo ko u francuskom restoranu : komadić sira (posudila kuma), dvi šnite polija (kupio brat od mladog) i krastavac (mater iz vrta iskopala i umočila nabrzaka u ocat).

Mi se gledamo, nećemo ništa reć da koga ne uvrijedimo, a nasuprot nas za stolom rodbina od mladog.
I kaže muž : »Lička posla, reko sam ti ja da je bolje da doma ostanemo, jer se na ličkoj svadbi nema šta pojest ni popit!«, mašući krastavcem i ušavši u legendu.

Autor: Kojotica

Dok smo živjeli na Čiovu, barba Aco i teta Vjera bili su nam najbliži susjedi. Stare kamene kuće spajala je tek jedna balatura tako da smo jedni drugima doslovce mogli gledat u pjate. S Borisom i Duškom, njihovim sinovima, tih sam godina bio nerazdvojan, a njih dvojica ko da su vragu iz torbe ispali. Tek nešto stariji od mene, a već pravi frajeri. S njima sam prošao sve moguće inicijacije, od tarašanja po tuđim vrtovima sve do prvih davljenja cigaretama "Filter 57". Barba Aco je bio Ličanin. Tada mi nije bilo previše jasno što bi to trebalo značiti - biti Ličanin. Čuo sam da se za piture ispravno kaže "ličioci", ali što bi trebali raditi Ličani, to mi je bila prava enigma!
Barba Aco je prvi u susjedstvu nabavio televiziju u boji. Istina, nije to bila prava kolor-televizija već najobičnija crno-bijela, ali sa šarenim staklom koje bi se montiralo ispred ekrana. Dok bi okupljeni oko televizije u boji "navijali" kad će se nogometni travnjak poklopiti sa zelenom prugom na čarobnom staklu, barba Aco bi ubacio nekoliko krumpira u žar.

Ovako rade u mojoj Lici, rekao bi barba Aco, pažljivo prekrivajući moletama vrući pepeo po kumpirima. Kroz dvadesetak minuta, neugledne krtole bi se nekim čudom pretvorile u najslasnije jelo na svijetu. Tada sam, kao petogodišnjak shvatio da je Lika zapravo obećana zemlja u kojoj žive sretni ljudi koji okupljeni oko vatre jedu najfantastičnije kumpire na svijetu.
Možda nikad ne bi doživio Liku mog djetinjstva da nije bilo zaraznog osmijeha jedne Ane, koja mi je rekla – pođi sa mnom u dolinu Gacke, naći ćeš tamo sve što ti duša želi.

A Gacka, ko vrckava djevojka, izvire, skakuće, skriva se, ponire, čas je ima, čas je nema, ne možeš s njom, ne možeš bez nje...
Slutio sam da će me Lika oboriti mirisnim specijalitetima, škripavcem, čistom vodom i malim milijunom stvari koji ovdje "rastu" bolje nego igdje na svijetu, ali lički zrak! Heeeej čovječe, tek ovdje postaneš svjestan da - dišeš...
U toploj proljetnoj noći, uz male mudre razgovore, preostaje ti samo da prije sna pogledaš u to kristalno nebo nad Likom. Među milijardama zvijezda spremno prepoznaš Malog i Velikog Medvjeda, ali gle, ovo nebo izgleda drugačije od svih na koje si navikao, ne znam je li zbog slasnih kumpira s početka priče, Ane, opojnog vina ili nečeg trećeg, ali tamo negdje nad Velebitom pojavilo se sasvim novo sazviježđe - sazviježđe Ličkog Međeda!

Autor: Brod u boci

Oduvijek slušam priče da su lički heroji bili najhrabriji, omladinci na radnim akcijama najbolji, lički živalj najpošteniji, a krumpiri najveći. Tako sam dobio želju posaditi izvorne ličke krumpire usred kontinentalne Rvacke.. preko poznanika od prijatelja u drugom koljenu, preko njegove babe i njene tete uspio sam rezervirati 10 kila sjemenskog krumpira. I to godinu dana unaprijed. Ispalo je kao da naručujem endemsku biljku iz Amazonske prašume pa čekam da je prenesu u crijevu nekog ovisnika, toliko je bilo teško do te toliko cijenjene sjemenske robe.

U međuvremenu sam dobio certifikat izvornosti sjemena, teta od te babe poručila mi je da je to sjeme u njihovoj vamiliji najmanje 120 godina i da nikad nije omanulo. Krumpiri su nešto između rukometne i košarkaške lopte, žuti ka med i isto tako slatki. I kad sam već pomislio da neće biti ništa od tog drevnog sjemena zove mene čoek u šest popodne da dolazim po krumpir, hitno! "Znaš obilaznicu pa tamo gdje se skreće za Goricu? E, tamo ti je sa strane vidit ćeš rozasta zgrada. Ja sam ti krumpire ostavijo u podrumu lijevo od bicikla. Ne brini ništa, samo uđi i uzmi, tamo su pokriveni kartonom da netko ne vidi. Ja sam mora nastavit za Njemačku pa nemorem čekat, a tu živi moj školski iz sela al nije doma danas. Odveza je ženu u bolnicu."

Pod okriljem noći krumpiri stigli doma, mrežasta vreća pa još zamotana crnom od smeća. A unutra zlatnožuti krumpiri! Vreća 25 kila u koju je sigurno natrpano 30 kila , al valjda su u Lici i vreće jako velike.
Došlo doba sadnje.. posadio ja to pa sjednem i čekam. Prošlo dva tjedna izašli krumpiri, točnije tri reda izašla, tri ne, pa opet tri izašla. Što je sad ovo? Čekam ja još mjesec dana da se odluči i ova zadnja trećina al ono ništa. Kako je moguće da su baš kompletna tri reda odlučili ne razmnožavati se?
To mi smrdi na pobunu i bojim se da ću jedno jutro na parceli ugledati među krumpirima natpis „ŠTRAJK“ iliti „PROSVJED“ i parole poput „Nećemo u tuđu zemlju“, Lika je naša kolijevka“, „Bolje mrtav ležat nego u tuđoj zemlji rasti“!

A mislio sam da ima istine u tome kad mi je kolega iz vojske, Ličan po rođenju nahvalio Golfa jedinicu da on nije ima boljeg auta, i da je Kadet dobar al ne toliko, i da nema boljeg neg kad ispečeš Ličke pole...

Autor: Dupli

Da Krule izdaje knjigu, odavno već zna svaki lički medvjed, a i svaki dobro informirani bloger. Nakon tri i pol godine bloganja (on sam bi rekao – krvavog rada), skupio je neke tekstove objavljene na blogu, a i neke posve nove te ih je ukoričio. Stoga je odlučio počastiti blogere s jednom svojom knjigom.

Kako bismo stvar malo začinili, odlučili smo vas izazvati. Isučite olovke, obrišite prašinu s pisaćih mašina, razgibajte prste i dohvatite tastaturu – avantura počinje.

Izazov se sastoji od onoga u čemu ste najbolji – od priče. Tema – Lika.

Jeste li bili kad u Lici, kako je doživljavate, kako doživljavate Ličane, možda ste pak odrasli u Lici, možda ste susreli pravog ličkog medvjeda, imate neku zanimljivu zgodu iz Like – opišite je…

Priča ne smije sadržavati više od 400 riječi. Sudjelovati u izazovu (a i glasanju) mogu svi blogeri koji do početka ovog književnog izazova imaju blog na Blog.hr domeni s barem tri suvisla posta. Svoju priču (dobro pazite na broj riječi) i obavezno link na svoj blog pošaljite na mail urednik@blog.hr od danas, 23. svibnja, do 30. svibnja u ponoć. Kako priče budu pristizale, tim slijedom ćemo ih ovdje objavljivati. Priče koje imaju više od 400 riječi nećemo objaviti.

Od objavljenih priča Krule i uredništvo će odabrati pet koje ulaze u finale. 1. lipnja ćemo objaviti pet odabranih priča i tad opet nastupate vi. Između pet priča svojim glasovima u komentarima odabrat ćete najbolju priču u razdoblju od 1. do 5. lipnja u ponoć. Zbrajat će se samo glasovi blogera koji do 23. svibnja imaju blog s barem tri suvisla posta. Svoj glas/komentar možete ostaviti ispod svake priče za koju smatrate da je najbolja priča o Lici. Ako dvije, ili više, priča budu imale isti broj glasova, Krule će odabrati najbolju i njenom autoru pokloniti svoju knjigu.

Mi smo vas izazvali, sad je vrijeme da vidimo koliko ste spremni na avanturu…