Neb se ja tijo mješat u te vaše knjige.
Oko mene rastu knjige ko u priči.
Hrast, grab, bor, jela.
Meni ti je najdraža bukva, o nju mi se namiljije očešat nakon ručka.
Naš Mijo glavni, najviše voli hrast kitnjak, samo se onjeg češe.
Ali imamo ti unas i divljih krušaka, kestena, borovnica, divljih trešanja, jagoda, medvjeđeg luka.
I otom sam luku tijo pisat.
Zeko kaže da je preko pola zaštićenih hrvatskih parkova u Lici.
Pa nemožeš brate pustit da svak baulja po šumama bez pitanja.
Svijet bere i ždere i nepita čije je.

Da te nevaram, ovo mi zec piše.
On je završijo te škole štajaznam, zna gramatiku i slova.
Bio je neko vrijeme u osnovnoj školi, pa slušo nastavu.
Nešto je pameti povato u tom kavezu i naučijo pisat.
Pobjego kad su ga stavili u kupus izaškole.
Čuo u školi da je ravnatelj zaštićen ko lički medvjed, pa došo kod mene.
Ali zajebo se. U Lici medvjed nije zaštićena životinja.
Mi smo ti više ko turistički djelatnici.
Hrane nas cjelu godinu, a onda kad dođu turisti, dadnu budaletini pušku u ruke da nas 'lovi'.
Sakriju se na čeku i pucaju kad koji od nas dođe do hrane.
Poslje se fale da su lovili strašne ličke medvjede i pričaju lovačke priče.
Tako je našeg Đuru ubilo, pa stavilo ukuću u strašnoj pozi sa pandžama i zubima.
A cjela šuma zna da Đuro nije zasvog života ubijo išta veće od pčele.
Puno nas nastrada kad idemo preko ceste i pruge dok tražimo brlog.
A odkad se ova mlađarija navikla na fastfud iz kontejnera, odlaze u grad i nevraćaju se.
Kažem ja svom zeki pisaru da je otišo kod vuka bolje bi prošo.
Al zeko nevoli s vukovima imat posla, kaže da su to političari.

Tijo sam ti samo reć da lički medvjed i hrvatski čovjek sve više liče.
Tri mjeseca turizma znače nam život ili smrt.
Sve više jedemo smeće.
Mladi nam odlaze.
Ceste nas skupo koštaju.
Kopamo po kontejnerima.
Živimo u uvjerenju da smo zaštićeni.
Šutimo ko Đuro preparirani.

Stara lička poslovica kaže "Kad sretneš medvjeda, popričaj s njime"
Pa reko, eto .. popričajmo...

Autor: ToxFox