Čekali su je ko ozebli sunce, godine su prolazile kroz vrijeme, a njih dvoje poput dva
napuštena potoka nadali su se roditeljstvu i u nadi dočekali svoju voljenu djevojčicu
kojoj nadjenuše ime Lika.....Stipe i Mara, prožeti nježnim brigama odgajali su je u
strepnji i ljubavi, u dramatičnosti i napetosti, kao da su slutili da će izrasti u djevojku
vilinjskih čari...
I zaista, pred njihovim očima je rasla prava ljepotica, jogunasta i ponosna, prpošna i vesela,
u oku joj se iskrila zora dok je bezbrižno trčkarala ličkim poljima, nebi li dohvatila, prve
zrake sunca....
Djevojka Lika je bila lagana poput lista što leprša nebeskim svodom, očiju boje nemirnog
vala, kose crne i svilenkaste, obraza sjajnih i ružičastih, a glas joj je odzvanjao poput jeke
dok se razlijevao između zeleno modrih ličkih brežuljaka....
Djevojka Vila, tako su je šapatom zvali da ne naruše tu ne svakidašnju ljepotu, taj drijem u
nježnoj nutrini, to sunce što se rasprostrlo po licu i modrim blistavo nježnim šarenicama...
Jednoga dana je naprosto isčezla, stopila se sa ljepotom ličkog gorja, sa krikom je zapljusnula
nebo, suzama je stvorila rijeke, kosom je ogrnula polja, usnama je obljubila brda i doline....
Nad Likom i danas oblaci kruže u obliku njenih usana, što u praskozorje nalikuju ličkom Sokolu
raširenih krila....
A Stipe i Mara, bez daha ostadoše, srca im se raspuknuše i u Slapovima plitvičkim nestadoše...
Samo se noću čuje tiha tama, treperava i nježna, lepet ptičijih krila raširenih poput prstiju
djevojke Like, što i danas maštu budi, u traženju tragova nježnih stopala, na livadi raznobojnog
cvijeća....

Autor: Crna kraljica