Za zadovoljstvom smo čitali vaše priče, koje su bile sjajne, nadamo se da ste se i vi zabavili u ovom izazovu. Svojim glasovima izabrali ste pobjednicu – ToxFox i njenu priču "Popričajmo". Čestitamo pobjednici i molimo je da nam se javi mailom s osobnim podacima kako bi joj Krule mogao poslati svoju knjigu.

Sutra krećemo s novim izazovom

Dragi naši, lički izazov se bliži kraju, nadamo se da ste se dobro zabavili pišući i čitajući priče. Poslali ste divne priče, žestoka je konkurencija, ali morali smo odabrati pet najboljih po našem izboru. Odabrane priče objavljujemo ponovno u cijelosti, a na vama je da odaberete najbolju svojim glasom u komentarima ispod priče. Glasanje traje od trenutka objave ovog posta pa do 5. lipnja u ponoć. Glasati mogu svi blogeri koji do 23. svibnja imaju blog na Blog.hr domeni s barem tri suvisla posta. Svoj glas/komentar možete ostaviti ispod svake ponovno objavljene priče za koju smatrate da je najbolja priča o Lici.
Anonimne glasove/komentare ne brojimo. Ako dvije ili više priča budu imale isti broj glasova, Krule će odabrati najbolju. Pobjednika ćemo proglasiti 6. lipnja.

Popis odabranih priča za koje možete glasati:

Popričajmo
Nebo nad Likom
Lika i Ličani
Djedovina
Legenda o djevojci Lici



p.s. Naoštrite svoje olovke, uskoro kreće novi izazov…

Čekali su je ko ozebli sunce, godine su prolazile kroz vrijeme, a njih dvoje poput dva
napuštena potoka nadali su se roditeljstvu i u nadi dočekali svoju voljenu djevojčicu
kojoj nadjenuše ime Lika.....Stipe i Mara, prožeti nježnim brigama odgajali su je u
strepnji i ljubavi, u dramatičnosti i napetosti, kao da su slutili da će izrasti u djevojku
vilinjskih čari...
I zaista, pred njihovim očima je rasla prava ljepotica, jogunasta i ponosna, prpošna i vesela,
u oku joj se iskrila zora dok je bezbrižno trčkarala ličkim poljima, nebi li dohvatila, prve
zrake sunca....
Djevojka Lika je bila lagana poput lista što leprša nebeskim svodom, očiju boje nemirnog
vala, kose crne i svilenkaste, obraza sjajnih i ružičastih, a glas joj je odzvanjao poput jeke
dok se razlijevao između zeleno modrih ličkih brežuljaka....
Djevojka Vila, tako su je šapatom zvali da ne naruše tu ne svakidašnju ljepotu, taj drijem u
nježnoj nutrini, to sunce što se rasprostrlo po licu i modrim blistavo nježnim šarenicama...
Jednoga dana je naprosto isčezla, stopila se sa ljepotom ličkog gorja, sa krikom je zapljusnula
nebo, suzama je stvorila rijeke, kosom je ogrnula polja, usnama je obljubila brda i doline....
Nad Likom i danas oblaci kruže u obliku njenih usana, što u praskozorje nalikuju ličkom Sokolu
raširenih krila....
A Stipe i Mara, bez daha ostadoše, srca im se raspuknuše i u Slapovima plitvičkim nestadoše...
Samo se noću čuje tiha tama, treperava i nježna, lepet ptičijih krila raširenih poput prstiju
djevojke Like, što i danas maštu budi, u traženju tragova nježnih stopala, na livadi raznobojnog
cvijeća....

Autor: Crna kraljica

Putovao sam prošle godine u Liku, regiju iz koje dolazi nešto više od polovice moje obitelji. Nekoliko godina sam izbivao iz kraja koji mi nikad nije bio dom, ali na neki način vjerojatno nikad neću imati veći dom od Like. Baš kao što se uz riječ putovanje veže riječ dom, tako se uz riječ korijeni veže riječ identitet. No identitet mnogi svode na imena, prezimena, brojeve osobnih iskaznica i rodnih listova. Identitet sam po sebi nalaže poistovjećivanje određenih karakteristika i osobina sa prethodno predodređenim poimanjima ili znanjima. Ali svaki naš pokušaj, baš poput ove improvizirane definicije u potpunosti promašuje smisao i samu bit identiteta osobe. Ne mogu reći da težim pripadanju bilo kojoj kategoriji, štoviše, limitiranje percepcije prema ljudima na osnovi identiteta nikad nije polučilo pozitivnih rezultata. Međutim, duboko u našem organizmu nalazi se naš pravi identitet, naša urođena osnova.

Mnoge ličke zime klesale su kamen koji je na stotinama godina praktički slikao crte lica mojih predaka. Zemlja, bičevana hladim vjetrom, pisala je genetski kod naraštajima. Pusta polja koja su nekad hranila tisuće, još uvijek su omeđena pomalo urušenim kamenim ogradama. Hodam starim putevima kraja koji gubi svoje sinove diljem svijeta. Prolazim uskim, zavojitim cestama. Svaki od tih zavoja imao je ime, ime kojeg se još samo djedovi sjećaju. Prazna crkva omeđena grobljem koje više neće rasti, baca sjenu na staru kuću osuđenu na zaborav. Ali proći će mnoge generacije, prije no što se zaboravi okus šljiva koje je posadio moj pradjed. Smiješno, to su jedine šljive koje sam u životu mogao jesti. Za mene, to mjesto služi kao podsjetnik na ono što je život nekad bio, ali i ono život još uvijek može biti. Najveći je uspjeh kada nešto postigneš u teškim, pa čak i naizgled nemogućim uvjetima, a upravo je to bit Like. Simbioza čovjeka s prirodom je možda bila uvjetovana, ali produkt je bio život mnogo čišći od onoga što danas poistovjećujemo sa životom.

Lika je, u mnogim stvarima bila zemlja ekstrema, ali kao takva je rodila marljive i jednostavne ljude. Mentalitet je uvijek mač sa dvije oštrice, ali upravo je mentalitet krucijalan dio identiteta sa početka ove priče. Naša Lika se pretvara u mjesto uspomena koje poput vretena na tavanu stare kuće polako sazrijevaju u blago. U zemlji Vječnog Sokola vrijeme danas stoji, a budućnost se ne nazire iza crne borove šume. Kakav prikladan epilog za zemlju koja je iz ničega stvorila nešto.

Autor: Ed Hunter

Prapovijesna pustopoljina pogodna za uzgoj stoke, prilično šumovita i neprijateljski raspoložena prema svakom ljudskom biću. Osim medvjeda za koje svi znaju često nailazimo i na vuka, lisicu, lasicu, kunu, jelena, srnjaka i još mnoštvo drugih dragih životinjica koje tamo obitavaju. Posebno je bitno naglasiti da u Lici žive Ličani. Ličani su u osnovi poprilično mrka bića koja ne trpe romantiku, laka štiva a nikako sapunice.

Zamislimo samo kako izgledaju, kršni pojedinci dlakavi sa velikim brčinama i velikom šakom i čelom cipela 47. Više se bave otmjenim vještinama koje su vezane za pušku, konja, volan, kamen, trupac. Uglavnom su ljudi otvorena srca i rado uskoče u pomoć prijatelju rođaku. Najčešće pomažu kod pečenja rakije, svinjokolje i kod svadbi. Poete, umjetnici, pisci takvih tamo teško ima jer gruba okolina zatomi osjećaje.

Ne bismo gotovo mogli zamisliti kako izgleda Ličan koji piše knjigu na primjer. To je vjerojatno vrlo rijedak primjer kakav bi trebalo pomnije analizirati pa skoro kao endemičnu biljku. Takve osobe obično nisu kršne, nisu dlakavi, nemaju brčine, imaju male šake i cipelu 42. Dakle jedan čisto europski profil koji se ne uklapa u stereotip. Takve osobe jednostavno ne postoje ili je možda došlo do nagle evolucije unazad nekoliko godina koja je za rezultat dala neki poremećaj.
Ako se nekada zateknete u situaciji gdje vam je neki Ličan rekao da piše knjigu, nemojte se veseliti jer to je jednostavno nemoguće. Ako se to i dogodi književnost će dostići novu razinu.
I na kraju, zašto ne spomenuh Ličanke, pa zato što znaju udariti.
Živi bili!

Autor: Suzdržani kreativac

Dok smo živjeli na Čiovu, barba Aco i teta Vjera bili su nam najbliži susjedi. Stare kamene kuće spajala je tek jedna balatura tako da smo jedni drugima doslovce mogli gledat u pjate. S Borisom i Duškom, njihovim sinovima, tih sam godina bio nerazdvojan, a njih dvojica ko da su vragu iz torbe ispali. Tek nešto stariji od mene, a već pravi frajeri. S njima sam prošao sve moguće inicijacije, od tarašanja po tuđim vrtovima sve do prvih davljenja cigaretama "Filter 57". Barba Aco je bio Ličanin. Tada mi nije bilo previše jasno što bi to trebalo značiti - biti Ličanin. Čuo sam da se za piture ispravno kaže "ličioci", ali što bi trebali raditi Ličani, to mi je bila prava enigma!
Barba Aco je prvi u susjedstvu nabavio televiziju u boji. Istina, nije to bila prava kolor-televizija već najobičnija crno-bijela, ali sa šarenim staklom koje bi se montiralo ispred ekrana. Dok bi okupljeni oko televizije u boji "navijali" kad će se nogometni travnjak poklopiti sa zelenom prugom na čarobnom staklu, barba Aco bi ubacio nekoliko krumpira u žar.

Ovako rade u mojoj Lici, rekao bi barba Aco, pažljivo prekrivajući moletama vrući pepeo po kumpirima. Kroz dvadesetak minuta, neugledne krtole bi se nekim čudom pretvorile u najslasnije jelo na svijetu. Tada sam, kao petogodišnjak shvatio da je Lika zapravo obećana zemlja u kojoj žive sretni ljudi koji okupljeni oko vatre jedu najfantastičnije kumpire na svijetu.
Možda nikad ne bi doživio Liku mog djetinjstva da nije bilo zaraznog osmijeha jedne Ane, koja mi je rekla – pođi sa mnom u dolinu Gacke, naći ćeš tamo sve što ti duša želi.

A Gacka, ko vrckava djevojka, izvire, skakuće, skriva se, ponire, čas je ima, čas je nema, ne možeš s njom, ne možeš bez nje...
Slutio sam da će me Lika oboriti mirisnim specijalitetima, škripavcem, čistom vodom i malim milijunom stvari koji ovdje "rastu" bolje nego igdje na svijetu, ali lički zrak! Heeeej čovječe, tek ovdje postaneš svjestan da - dišeš...
U toploj proljetnoj noći, uz male mudre razgovore, preostaje ti samo da prije sna pogledaš u to kristalno nebo nad Likom. Među milijardama zvijezda spremno prepoznaš Malog i Velikog Medvjeda, ali gle, ovo nebo izgleda drugačije od svih na koje si navikao, ne znam je li zbog slasnih kumpira s početka priče, Ane, opojnog vina ili nečeg trećeg, ali tamo negdje nad Velebitom pojavilo se sasvim novo sazviježđe - sazviježđe Ličkog Međeda!

Autor: Brod u boci

Neb se ja tijo mješat u te vaše knjige.
Oko mene rastu knjige ko u priči.
Hrast, grab, bor, jela.
Meni ti je najdraža bukva, o nju mi se namiljije očešat nakon ručka.
Naš Mijo glavni, najviše voli hrast kitnjak, samo se onjeg češe.
Ali imamo ti unas i divljih krušaka, kestena, borovnica, divljih trešanja, jagoda, medvjeđeg luka.
I otom sam luku tijo pisat.
Zeko kaže da je preko pola zaštićenih hrvatskih parkova u Lici.
Pa nemožeš brate pustit da svak baulja po šumama bez pitanja.
Svijet bere i ždere i nepita čije je.

Da te nevaram, ovo mi zec piše.
On je završijo te škole štajaznam, zna gramatiku i slova.
Bio je neko vrijeme u osnovnoj školi, pa slušo nastavu.
Nešto je pameti povato u tom kavezu i naučijo pisat.
Pobjego kad su ga stavili u kupus izaškole.
Čuo u školi da je ravnatelj zaštićen ko lički medvjed, pa došo kod mene.
Ali zajebo se. U Lici medvjed nije zaštićena životinja.
Mi smo ti više ko turistički djelatnici.
Hrane nas cjelu godinu, a onda kad dođu turisti, dadnu budaletini pušku u ruke da nas 'lovi'.
Sakriju se na čeku i pucaju kad koji od nas dođe do hrane.
Poslje se fale da su lovili strašne ličke medvjede i pričaju lovačke priče.
Tako je našeg Đuru ubilo, pa stavilo ukuću u strašnoj pozi sa pandžama i zubima.
A cjela šuma zna da Đuro nije zasvog života ubijo išta veće od pčele.
Puno nas nastrada kad idemo preko ceste i pruge dok tražimo brlog.
A odkad se ova mlađarija navikla na fastfud iz kontejnera, odlaze u grad i nevraćaju se.
Kažem ja svom zeki pisaru da je otišo kod vuka bolje bi prošo.
Al zeko nevoli s vukovima imat posla, kaže da su to političari.

Tijo sam ti samo reć da lički medvjed i hrvatski čovjek sve više liče.
Tri mjeseca turizma znače nam život ili smrt.
Sve više jedemo smeće.
Mladi nam odlaze.
Ceste nas skupo koštaju.
Kopamo po kontejnerima.
Živimo u uvjerenju da smo zaštićeni.
Šutimo ko Đuro preparirani.

Stara lička poslovica kaže "Kad sretneš medvjeda, popričaj s njime"
Pa reko, eto .. popričajmo...

Autor: ToxFox

Putovao sam prošle godine u Liku, regiju iz koje dolazi nešto više od polovice moje obitelji. Nekoliko godina sam izbivao iz kraja koji mi nikad nije bio dom, ali na neki način vjerojatno nikad neću imati veći dom od Like. Baš kao što se uz riječ putovanje veže riječ dom, tako se uz riječ korijeni veže riječ identitet. No identitet mnogi svode na imena, prezimena, brojeve osobnih iskaznica i rodnih listova. Identitet sam po sebi nalaže poistovjećivanje određenih karakteristika i osobina sa prethodno predodređenim poimanjima ili znanjima. Ali svaki naš pokušaj, baš poput ove improvizirane definicije u potpunosti promašuje smisao i samu bit identiteta osobe. Ne mogu reći da težim pripadanju bilo kojoj kategoriji, štoviše, limitiranje percepcije prema ljudima na osnovi identiteta nikad nije polučilo pozitivnih rezultata. Međutim, duboko u našem organizmu nalazi se naš pravi identitet, naša urođena osnova.

Mnoge ličke zime klesale su kamen koji je na stotinama godina praktički slikao crte lica mojih predaka. Zemlja, bičevana hladim vjetrom, pisala je genetski kod naraštajima. Pusta polja koja su nekad hranila tisuće, još uvijek su omeđena pomalo urušenim kamenim ogradama. Hodam starim putevima kraja koji gubi svoje sinove diljem svijeta. Prolazim uskim, zavojitim cestama. Svaki od tih zavoja imao je ime, ime kojeg se još samo djedovi sjećaju. Prazna crkva omeđena grobljem koje više neće rasti, baca sjenu na staru kuću osuđenu na zaborav. Ali proći će mnoge generacije, prije no što se zaboravi okus šljiva koje je posadio moj pradjed. Smiješno, to su jedine šljive koje sam u životu mogao jesti. Za mene, to mjesto služi kao podsjetnik na ono što je život nekad bio, ali i ono život još uvijek može biti. Najveći je uspjeh kada nešto postigneš u teškim, pa čak i naizgled nemogućim uvjetima, a upravo je to bit Like. Simbioza čovjeka s prirodom je možda bila uvjetovana, ali produkt je bio život mnogo čišći od onoga što danas poistovjećujemo sa životom.

Lika je, u mnogim stvarima bila zemlja ekstrema, ali kao takva je rodila marljive i jednostavne ljude. Mentalitet je uvijek mač sa dvije oštrice, ali upravo je mentalitet krucijalan dio identiteta sa početka ove priče. Naša Lika se pretvara u mjesto uspomena koje poput vretena na tavanu stare kuće polako sazrijevaju u blago. U zemlji Vječnog Sokola vrijeme danas stoji, a budućnost se ne nazire iza crne borove šume. Kakav prikladan epilog za zemlju koja je iz ničega stvorila nešto.

Autor: Ed Hunter

Danas ljeta provodim na moru, bezbrižno uživajući u ljetnim radostima. Nekada sam ljeta provodila kod bake na selu u Lici, ponekad je bilo bezbrižno, ponekad nije.
...
Kod bake nije bilo luksuza, ali je bilo ljubavi i brige za nas, priča za laku noć. Sve su to danas sjećanja koja ne blijede. Baka je živjela od svojih ovaca i uzgoja krumpira. Kako smo brat i ja odrastali, baka je starjela pa smo joj sve više pomagali u čuvanju ovaca, što je zapravo bilo zabavno i zanimljivo jer smo dane provodili brčkajući se u rijeci i trčeći po livadama, ali nismo voljeli pomagati joj vaditi krumpire koje je ona svake godine neumorno sadila. Baka je znala da ne volimo sudjelovati u vađenju krumpira, ali se valjda nadala da ćemo to zavoljeti i jednoga dana nastaviti to čime se bavila. Pokupljivala nas je slasnim šumskim jagodama, no kako smo odrastali tako smo se i sami naučili gdje u šumi rastu jagode pa smo iz dana u dan smišljali nove načine izbjegavanja vađenja krumpira. Jednog smo dana odlučili izbjeći vađenje krumpira skrivanjem u šumi iako smo znali da u šumu ne smijemo odlaziti sami. Uživali smo u jedenju jagoda kada nas je prestrašilo šuškanje. Odjednom se preda nama pojavio mrki medvjed. Uspaničili smo, počeli bježati i vikati:''Upomoć!'' Medvjed nam se približavao i spremao se dohvatiti me njegovim opasnim šapama. Tada se pojavila baka sva zadihana i crvena koja ga je počela udarati štapom. Medvjed se tada krenuo prema baki. Ja sam ukočeno u suzama i jecajima promatrala kako baka udara medvjeda štapom, a on nju šapama. Brat se nasreću pribrao i krenuo po pomoć u selo. Baka mi je vikala da bježim, ali ja sam bila u takvom šoku da se nisam mogla micati, a od prizora koji su uslijedili izgubila sam svijest.
…
Probudio me mlaz hladne vode koji je pljuštao po mom licu. Zbunjeno sam pogledavala oko sebe. Brat me smirivao: ''Ne brini, sve je u redu. Upucali su medvjeda.''
Strah se ipak nije micao s moga lica. Znao je da se brinem za baku.
''Živa je, odveli su je u bolnicu jer je ozlijeđena, ali bit će dobro.''
…
Uskoro je počeo rat, baka se preselila k nama u grad. Njezina kuća je razrušena, ovce više nisu žive, krumpiri više ne niču na njenoj zemlji. Medvjedi još lutaju onim šumama i jedu one naše slatke jagode.

Autor: Amaterka

Čuj, zvone, veli meni Mate, a kako se to čuje?
A ono oko glave kao zoljice, vrlo velike ose, zuje meci, a moj Mate ne čuje, ne precipira, ma ništa otkada je opaljena prva topovska. Samo oči raširenih zjenica.
Eh, mislim ja sebi, Mate moj, tebi ovaj naš mali rat dođe ko najbolja droga.
Uto zazvrji poljski telefon, i čujem Mirelu kako viče: Topovi!
Eee!!!. odjednom se počne derat po dolcu: ajmo brže, puni!
A mi kopali Grgi cesticu. Od ceste u Kasumoviću, tamo s križanja prema Obućinama.
Puše buretina, jebena, proljetna, ratna. Tučem kamen sa macolom i psujem, onako ličko ratničko raspoložen.
Pogledam niz padinu, nešto mi privuklo pogled, onako gluh od bure, vidim jedan onako lijepo opisni krležijanski zemljoskok.
Pucaju po nama! vičem.
Sereš! viču oni meni.
Bura skriva zvuk.
Slijedeća je rikošetirala oko pedeset metara južnije.
Uzbunaaaaaa! derem se ja.
Pogledam na kućicu, mali veza krili rukama ko stara baba i nešto viče. Trčim koliko me noge nose.
Buretina odnosila glas nekamo u pizdu mile matere, ništa ga ne čujem. On maše ko vjetrenjača, ja trčim.
Ulećem pod sam balkon, derem se: Šta je!
Pucaju po vama, veli Vule.
Znam.

Autor: Skysleeper